Dok se čini da cijene gotovo svega vrtoglavo rastu, u gotovo svakoj porodičnoj dnevnoj sobi postoji jedan očigledan izuzetak. Prema nedavnim podacima koje je istakao ekonomista Mark J. Perry iz American Enterprise Institute (AEI), cijene televizora su pale za nevjerovatnih 94% od decembra 1997. godine.
Deflacijsko čudo u svijetu rastućih troškova
Koristeći podatke iz Bureau of Labor Statistics (BLS), Perryjev “Grafikon stoljeća” ilustruje oštru podjelu u ekonomiji. Dok su osnovne usluge postajale sve nedostupnije, tehnologija – a posebno televizori – pratila je potpuno drugačiju putanju:
- Školarine na fakultetima: Porasle za više od 170%.
- Medicinska njega: Povećana za otprilike 130%.
- Televizori: Smanjeni za 94%.
U praktičnom smislu, ista količina novca kojom se krajem devedesetih mogao kupiti glomazni televizor sa katodnom cijevi standardne rezolucije, danas bi mogla opremiti čitavu kuću sa više velikih 4K HDR ekrana.
Zašto cijene dotiču dno
Glavni pokretači ovog “deflacijskog čuda” su efikasnost napredne proizvodnje i žestoka globalna konkurencija. Kako su industrijski giganti poput Samsunga i Sonyja optimizovali svoje proizvodne linije, troškovi visokotehnoloških komponenti kao što su LED i OLED paneli značajno su pali. Ovaj masovni obim proizvodnje efektivno je pretvorio nekadašnju luksuznu tehnologiju u robu za široku potrošnju.
“Pametna” razmjena: Podaci umjesto dolara
Međutim, iza ovih ultra-niskih cijena krije se skrivena poslovna strategija. Moderni proizvođači televizora, kao što su Vizio i Roku, više se ne oslanjaju isključivo na početnu prodaju hardvera kako bi ostvarili profit.
- Monetizacija podataka: Moderni uređaji su “pametne” platforme koje prate navike gledanja korisnika.
- Ciljano oglašavanje: Brendovi ostvaruju stalne prihode putem oglasa prikazanih na početnom ekranu.
- Subvencionisani hardver: Ovi sekundarni izvori prihoda omogućavaju kompanijama da snize početnu maloprodajnu cijenu na nivoe koji su ranije bili nezamislivi.
Komentari